Prvi deo predratnog albuma sa fotografijama i pismo sa sećanjima mog dede Milete Vukovića iz 1989. u kome je popisao mesta i važna dešavanja u njegovom životu. Pismo prenosim u originalnom obliku, ispravljajući samo grublje greške dok kontstrukcije rečenica ostavljam u originalu.

Fotografije su u punoj rezoluciji, za korišćenje me kontaktirajte.

29-9-89 Danas mi je rođendan

M. VUKOVIĆ

Rođen sam 1906. god. 29. Septembra

ŠTA SAM ZAPAMTIO I GDE SAM BIO

1910. godine kada je Crna Gora postala kraljevina, gore vatre po brdima, a ja pitam strica Vukadina: “Šta je ono?” On kaže mi: “Crna gora postala Kraljevina”. Ujutro moj otac pok. i dva strica kažu idemo ovo da provedemo i otišli su u Kolašin 12 km.

1912. Septembra – oktobra vojska došla na Rubežića livadu, sprema nas 500 metara daleko reka pregradila, a ja se uhvatio babi za suknju i pitam “Ko su oni, bako?”, a ona mi kaže “Ono je vojska. Ide sutra na Turke.” Ujutro kada se probudim, pucaju topovi na Mojkovcu, 10 km od Štitarice.

Ja sa babom, ona nevesela, a ja je pitam “Što si nevesela bako?”, a ona mi kaže: “Bojimo se od Turaka”.

Posle podne, vesela baka, a ja je pitam “Što si sada vesela, bako?”, a ona mi kaže: “Oterali su Turke”.

Posle mesec dana moj otac i stričevi dođoše i otac mi doneo jednu malu sablju i napravi mi kapetanski grb na kapu i prozove me kapetan i ja sam išao od strica do strica i pozdravljao ih sa sabljom. Imao sam 20 stričeva.

Posle moja pok. baka dobila je zemlju u Zatarje, selo Jabučno kod Bijelog Polja i moja pok. tetka Bojana otvorila kafanu u Bijelo Polje. I ja sam išao kod njih u posetu 1913 god. i u Jabučno jedan Turčin Mustafa imaše dve ćerke Ankiju i Zadu, i ja sam se igrao sa njima.

Posle sam se vratio kod oca i ‘914 god. bijaše ljeto i sunce grije lepi dan i tu sedimo naša rodbina i moj pok. otac kaže: “Znate šta ima novo?” “Šta?”, “Poginuo Ferdinand Austrijski u Sarajevo. Sada će Austrija da nas napadne i sada će nas zvati u vojsku.” I kroz pola sata, zazvoni crkveno zvono i moj pok. otac reče: “Eto, zovu nas” i uze ratnu spremu, objesi pušku, okrenu joj kundak na više i pozdravi se sa mnom i bijaše mi ga žao, odmah se bojao poginuće. Posle godinu dana došao je i nosio je hleb od kuće, vojska nije imala hrane.

1916 oko Božića 6, 7, i 8. januara Austrijanci su došli blizu Mojkovca i jurišali tri dana i nisu mogli proći i izgubili su celu diviziju i komandant se ubio i sahranjen u Lepencu. oni su ovdje Crnogorci obezbeđivali odstupnicu srpskoj vojsci, za Albaniju i Solun.

Posle Crna Gora kapitulirala i Austrija okupirala i moja baka vratila se iz Zatarja, Turci ih isterali zato što je Austrija pomagala Turke,

Ona je tada čuvala jednoga srpskog vojnika Jerotiju Drobnjaka iz Sreza Ljubičkog od Čačka i posle ga Austrijanci oteraše u ropstvo i posle oslobođenja 1918 godine javljao se i zahvalio baki i ja sam mu posle pisao iz podof. škole iz Zagreba i on mi je odgovarao.

Posle pok. baka se ponovo vratila na zemlju u Jabučno i moj pok. otac došao iz Mađarske iz ropstva i on je dobio zemlju kod bake blizu. Pošto kod nas u Jabučno nije bilo škole, otac me pošalje kod moga strica Jova u Rožaje, jer je on tamo živeo i ja sam učio u treći razred osnovne škole. Učio do Đurđeva dana i tad sam uzeo ispisnicu i vratio se kod oca jer bijaše jedan učitelj Milovan Milošević mnogo strog i ja pobjegnem. Kada sam došao kod oca moja pok. tetka Misna reče ocu: “Pošalji ga kod mene i upisaću ga u Ravnu Rijeku.” I tako sam tu završio od Đurđeva dana do četvrtog razreda Vidovdana. Učitelj je bio (nečitko ime) Vojnović, pop.

Posle 1921 god. upisao sam se u prvi razred gimnazije u Kolašinu i bio sam prvi od 150 đaka. Bili su odlikaši: Luka Miletić, Milija Stanić, Dunja Vlahović i Kosa Medenica.

Posle nisam imao tu ugodna stana i ja se ispišem i odem u Novi Pazar, a tamo internat kao u vojsci, a ja to nisam volio i vratim se.

Posle stric Spasoje i ja dobijemo konkurs iz Podoficirske škole i odvuče me u Podoficirsku školu u Zagreb. Putujemo Jedan dan do voza i sednemo 6 maja na voz u Zgrađe na granicu Bosne u 12 časova i sutradan 7 uveče dođemo u Zagreb. Sutra, 8. maja prijavimo se u Školu i prime nas, odmah ošišaju, okupaju i presvuku a trebali smo 10. maja (da stignemo prim.lanmi). Oni koji su stigli 10. maja već misle da smo mi stari pitomci. Posle je posle dva tri dana počela obuka i moj sric Spasoje posle 6 meseci ode privremeno nesposoban, a ja ostadoh sam. Bilo mi je neugodno malo.

Nisam vežbao baš dobro, ali teoriju sam znao dobro i kada dođe neki đeneral da pregleda oni mene izvedu i govorim i on malo posluša i ode. U školi je bilo fino, nisam po 6 meseci bio redar ili nešto, zato što sam bio miran.

Imao sam dva komandira za dve godine u školi. Prvo Jovan Marković, kapetan prve klase iz Šapca. 18 meseci posle je došao kapetan Novica Lazović. On je bio iz plemena Kuča iz Crne Gore, odakle je bio i moj prijatelj Vaso. Volio me mnogo. Ispred izlaska iz škole pita me gde si raspoređen Mileta, a ja njemu kažem negde u Srbiju ja mislim, a ko ti je to kazao, niko nego ja sam mislim, a on reče jes’ u Niš, a ja rekoh 16. pešadijski puk Cara Nikole drugog, jer sam znao gde je koji puk. (ceo dijalog je ostavljen u jednoj rečenici. prim. Lanmi)

Posle 30. aprila ’28. god bila je naša zajednička večera i komandant škole pukovnik Dragiša Kovačević dođe i oprosti se sa nama i kaže: “Još nekoliko minuta traje 34. klasa pa je nema više. Ovi zidovi će se rastvoriti i pitaće gde su oni mladi sokolovi što su ovdje tiho žuborili dve godine dana. Kada dođete u pukove, prnite vapim sokolovim krilima i pokažite sve onako kako ste učili i srećan vam put!”

Tada dođe komandant bataljona potpukovnik Bogoljub Ivković, rodom iz Hercegovine. On je znao engleski i kaže: “Sada će doći engleski pukovnik, potpukovnik i major da vas vide”. I dođoše, i komandova mirno i oni pokraj svakoga stola prođoše i zaviruju nas svakoga pojedince i dođoše do vrata i kažu da im drago što su videli ovakve mlade jugoslovenske podoficire, a mi odgovorismo da nam je drago što smo videli engleske oficire. I pozdravi se komandant sa nama (dalje nečitko. prim. Lanmi).

Posle se podraviše vodnici sa nama i podoficir IV pešadijske podoficirske škole. Komandir naše 4. čete, Novica Lazović reče da dođemo sutra pred četu u 7 časova da se pozdravi sa nama i dođosmo samo ja i još dvojica, i zagrli se sa nama i poljubi reče nam srećan vam put.

Mi smo otišli na vozove 1. maja ’28 i pošli. Imaše nas dosta za Srbiju, i mi željni posedali sa civilima u vagone i na stanicu u Beogradu bijaše dežurni narednik Milošević neki i poče da viče na nas, a mi kažemo da idemo po naredbi Inspektora pešadije Br.55/ od 28. aprila ’28 god.

Mi smo pitomci mogli da se provlačimo sa četvrtinom karte kao vojnici, a on narednik tuži i svi platiše po pola karte. Ja nisam platio, jer bijaše jedan mj prijatelj, Milisav Igrutinović i on iđaše blizu Užica i on plati pola. Železničar traži karte i ja kažem u njega je i on pogleda i tako sam došao do Višegrada, i onda sam platio do Priboja, a odatle mesto da platim auto, a ja peške 32 km. Pa iz Prijepolja peške, pa preko nekih Komarana sve kamenjar i ploče i siđem u Vraneš kod dede Periše. Strina Perunika bolesna i zamoli me da joj pošaljem neki lek, burove vode iz Niša, i ja obećah i nisam poslao, prvo nisam ima vremena u blagajni veliki posao, a drugo nisam znao da pakujem ni da predam na poštu, i sada mi je to krivo što nisam uradio.

Pošto sam se odmorio jedan sat otišao sam kući preko Šahovića, to je moj srez i došao sam kući. Ja sam mislio da sam ništa, a oni kao da je došao đeneral i moji i seljaci isto. Moj stric otišao iz škole privremeno nesposoban i žao mu bijaše. Tu sam odmorio se 20 dana i pošao za komandu u Niš, a nisam volio vojsku i sve dva koraka napred a jedan nazad i došao sam u komandu 23. maja ’28. god.

Kada sam ušao (u komandu u Nišu. prim. Lanmi) sreo sam trubača i ja mu kažem da sam došao na službu, on me pita ko sam a ja rekoh Crnogorac, a on mi reče ovdje ima Crnogorac poručnik Ivan Vujšić i vi ćete biti kod njega rasporđeni sigurno. Puk se postrojio, i pukovnik solunac Rakić predao puk Dragoljubu Ćiriću. Pred noć kada dadoše zanimanja oko 4 časa posle podne javim se ađutantu kapetanu Dragomiru Bogdanoviću, a jedan poručnik stoji kod njega visok i ja kažem ađutantu: “Ja sam Mileta Vuković rodom od Kolašina iz Crne Gore”. Poručnik reče odmah, “Pa mi smo prijatelji, čo’če. ” A ja se setih pa ga pitah ko je on, a on reče “Ja sam Ivan Vujšić iz Morače.” A ja rekoh, jes moja je strina Milica od Vujšića i ađutant reče, ajde izaćiće naredba u koju ćeš četu.

I izađe naredba u 7. četu kod poručnika Vujšića. Ja dođoh i javih se u kancelariju, a tamo sedi podnarednik Đuro Šušak iz Dalmacije i obukao staru podnaredničku unirofmu, a on isto iz moje klase Beogradske škole, a ja stanem pred njega mirno, a o se smeje pa kaže: “I ja sam novi iz Beogradske škole.” Tada je počelo zanimanje i ja hoću kod moga prijatelja vojnički da ga pozdravim, a on: “Ajde ovamo, poganski sine idemo u kantinu!”, a mene sramota, an oni se čude starešine i vojnici kako ja idem sa komandirom u kantinu.

Moj zemljak bi mesec, pa ode za Kosovsku Mitrovicu u 24. puk, tamo je tražio premeštaj, a mene ga bijaše mnogo žao. Tada dođe poručnik Radovan Petrović, rodom od Valjeva, on bijaše iz bizertske klase iz Afrike kada su bili na Solunu. Pa nas narednik Milojević Vidoje pobješe, a Đuro nastupi za narednika čete. A Đuro disciplinski tera vojnike isto kao komandir, a ja ne, nego ozbiljno naređenje i izvršavanje. Komandant Ćirić uze komandira za rukovaoca, a dođe za komandira potporučnik Vladimir Živković i on stavi mene za zastupnika narednika čete pošto sam ja bio stariji po činu od Đura. A Đuru bilo krivo i ode u Prokupački vojni okrug. I tako sam bio 4 godine u četu i izvodio obuku i radio celokupnu administraciju i dobio pohvale vrlo dobro i odlično kada su pregledali komandant puka, komandant divizije i Armije. ‘930. položio sam za narednika, a 1. januara ’31 godine unapređen u čin narednika Naredbom komandanta Moravske divizijske oblasti, Br 1 od 1. januara ’31 god.

Tada sam osiguravao pok. Kralja Aleksandra 4 godine od Ćele kule do Niške Banje, dolazio je po dva put godišnje u maju i septembru i kup’o se u banju.

Posle su me odredili  u blagajnu 16. pešadijskog puka i radio sam 6 godina. Tu u blagajni je bilo mnogo posla i to: u jutro napraviš trebovanje za 23 jedinice. Za hleb, meso i dvopek, a moraš naročito ko je u rashodu da staviš tačno jer vojnik ostane bez hleba. I vojnik nosi u Moravsko intendantsko slagalište. Pa onda rešavanje običnih akata, poverljivih, trebovanje kredita po đeneralštabnoj, ekonomskoj, sanitetskoj, sudskoj i veterinarskok grani svakog drugog meseca. Pa rashodovanje železničarskih objava za begunce i sprovodnike, pišeš referat, pa određuješ komisiju da pregleda može li se naplatiti, pa izveštaj da može ili ne može, pa rashodovanje na teret države i još moraš da im tražiš broj u arhivi, pa to dugo ide.

Pa prevođenje oficira i činovnika na prinadležnosti i periodske povišice, i podoficira.

Pa sastavljanje platnih spiskova za 70 – 100 oficira i činovnika, sve šta mu sleduje, šta mu se obustavlja i šta ima da primi, i svakome moraš popuniti listić.

Pa onda obustave: porez, patr. prirez, činovnički penzioni fond, za oficirsku zadrugu, za oficirski dom, za razne knjige i sve moraš akta da napišeš i da se šalju pare.

Na kraju meseca moraš da sabereš koliko je koja četa uzela obroka i da im napišeš na indigo koliko sa punim sledovanjem mesa, sa pola, posnih sa zejtinom, bez zejtina i trupnu intendantsku radionicu i izvadiš na presu i podeliš. Prvog pomažeš isplatu blagajniku, a od drugoga počneš da pregleaš knjige četne: 23 prozivnika i svaki ima po 8 do 10 priloga i to završiš do sedmoga u mesecu i onda sastavljaš izvod četnih mesečnih raporata za 16 četa i odeljenje za vezu, šta im je isplaćeno plat, podoficira, kaplara i redova, novčana hrana i obroci hrane. (dopisano rukom: u prozivniku je 150 ljudi … nečitko … puk 2000.)

Posle sastavljam izvod po budžetu. Tu spadaju spiskovi platni oficira i činovnika i računi trgovački i to koliko ih ima tada. I na osnovu toga sastavlja se pukovski mesečni račun i tako je iznosio prosečno po pola miliona dinara a neki puk i više. I tu se prilaže sva originalna dokumetna što su isplaćena i onda se zapečati voskom i napiše se komandi Moravske divizijske obl. intendanture, s molbom za pregled, overu i obračun. Sve sam ja to sastavljao, a komandant i blagajnik samo potpisuju.

Pa sam sastavljao izvod sledovanja ljudske hrane, sve šta sleduje vojniku, šta je  primljeno iz slagališta, šta je kome nabavljeno. Vojniku je sledovalo 1000 gr hleba, 500 gr krompira, 500 gr kupusa, 20 gr masti, 20 gr brašna, 10 gr kafe, 32 gr šećera, 1 gr čaja, 170 gr pasulja, 120 geršle ili pirinča i tako dalje i to se za intendanturu na pregled i overu i oračun sa Moravskim intend. slagalištem po tri primerka, mesečni račun dva primerka, dokumentalni i nedokumentalni.

Sve sam ja to radio po ceo dan, samo sam imao za ručak jedan sat odmora i uveče radim do 10 sati, a deset dana i do pola noći.